PSIHIJATRIJSKI POREMEĆAJI


Simptomi i terapijske opcije u liječenju shizofrenije, bipolarnog afektivnog poremećaja i depresivnog poremećaja, dr.med. Mladen Haupert, Klinika za psihijatriju Vrapče

DEPRESIVNI POREMEĆAJ

Što je depresija?

Depresivni poremećaj star je koliko i čovječanstvo te se smatra jednom od najranije opisanih bolesti u povijesti medicine. Kroz povijest je, ovisno o autorima opisivan na više različitih načina, ali uglavnom je, poglavito zbog utjecaja antičkih autora bio shvaćan kao poremećaj primarno tjelesne prirode koji je uzrokovan melankoličnim temperamentom. U 4. stoljeću pr. K. Hipokrat iznosi humoralnu teoriju razmišljajući da je melankolija posljedica prelijevanja crne žuči (melanos - crn, chole – žuč) iz slezene prema mozgu. Dakle jedan od prvih prikaza depresivnog poremećaja vezan je uz biološko objašnjenje. Opisi i klasifikacije nastavljaju evoluirati kroz povijest medicine. Značajnija istraživanja i razmatranja na području dijagnostike i liječenja depresivnog poremećaja počinju tek u 19. Stoljeću.
Bolesnici koji su iskusili depresivne simptome znaju da se radi o velikoj emocionalnoj patnji i zato misao Roberta Burtona u Anatomy of Melancholy iz 1621. godine: „Ako postoji pakao na zemlji, naći ćete ga u srcu melankoličnog čovjeka“, predstavlja pravu istinu o patnjama depresivnih bolesnika. Depresija uzrokuje duboke patnje i većina se stručnjaka slaže da je to za čovjeka najbolnije životno iskustvo. Depresija nije obična tuga. Kada se tuga pojavi bez ikakvog pravog razloga ili je razlog nerazmjeran jačini tuge, ako ne prestaje i ponavlja se te čovjek zbog toga nije u stanju normalno raditi, živjeti i veseliti se u životu, onda se radi o depresiji. Depresija je stoga prava bolest, ozbiljan duševni poremećaj koji se mora liječiti.

Epidemiologija

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), navodi depresivni poremećaj globalno među deset vodećih uzroka dizabiliteta i preuranjene smrti. Godišnja prevalencija na nekoliko nacionalnih uzoraka iznosi između 2% i 9%, a životna prevalencija između 10% i 17% (u žena i do 25%). Istraživanja u općoj populaciji pokazuju da najmanje 10% stanovništva ispunjava kriterije za depresivni poremećaj. Depresivni je poremećaj u ukupnoj populaciji na četvrtom mjestu po učestalosti, s udjelom od 4,5% u globalnom teretu bolesti, dok za žene depresivni poremećaj predstavlja drugi po redu zdravstveni problem. Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će depresivni poremećaj do 2020. godine postati drugi zdravstveni problem u svijetu, iza ishemijske bolesti srca, s udjelom od 5,7%, a kod ženske populacije vodeći zdravstveni problem. Gotovo univerzalna opservacija neovisna o zemlji i kulturi je dva puta veća prevalencija depresivnog poremećaja u žena nego u muškaraca. Srednja dob početka depresivnog poremećaja je 40 godina, a 50% svih pacijenata je s početkom bolesti između 20 i 50 godina, no poremećaj se može pojaviti i kod djece i kod adolescenata. Do sada nije uočena korelacija između socioekonomskog statusa i depresivnog poremećaja. Depresivni poremećaj je češći kod osoba koje rade kreativne poslove (umjetnici) nego kod znanstvenih djelatnika. Također, depresivni poremećaj se češće pojavljuje u gradskim nego u ruralnim životnim područjima.

Kako prepoznati depresivni poremećaj?

Za razliku od drugih vrsta patnje, u depresiji pacijent ne osjeća simpatije, ljubav, riječi ohrabrenja i potpore svojih bližnjih, čak što više oni mogu i pogoršavati njegovo stanje. Osjeća se strašno usamljen, sve mu izgleda crno i besmisleno, kao da je u nekom mračnom tunelu koji nema kraja, ništa ga ne može razveseliti ili ohrabriti, sve mu je teško, teško mu se koncentrirati, teško mu je donijeti odluku, zapada u stanja razdražljivosti i nemira, čini mu se kao da je teško prokletstvo nad njim, da je u paklu, muči ga osjećaj samopodcijenjivanja i krivnje, gubitka samopoštovanja, česta su razmišljanja o smrti te pokušaju samoubojstva.
Depresija slikovito izgleda kao mračni zatvor, tunel ili pakao u kojemu je jedna te ista osoba zatvorenik/mučenik i okrutni stražar, odnosno čuvar pakla. U paklu depresije vrijeme se zaustavlja, sve postaje mračna i nepomična sadašnjost bez budućnosti, a koja se proteže u prošlost što je ispunjena promašajima, pogreškama i negativnim događajima. Nakon buđenja depresivna osoba pred sobom i iza sebe ima samo mračni tunel iz kojeg ne vidi izlaza već samo vječnu patnju, bol i očaj. Volja postaje paralizirana, želje nedostaju, sve je blokirano, tijelo može biti teško kao olovo, katkada beživotno („mrtvac koji hoda“), gubi se interes za sve osim smrti.
Depresija je bolest s tisuću lica koja se u svakog bolesnika očituje na jedinstven način uz neka svojstva svim depresivnim poremećajima. Kao što ne postoje dva identična mozga ili dvije posve iste osobnosti, tako je teško naći dvije posve iste kliničke slike depresije.

Dijagnoza depresivnog poremećaja

Dijagnoza depresivnog poremećaja postavlja se na temelju dogovorenih dijagnostičkih kriterija za utvrđivanje prisutnosti depresivne epizode. Depresivni poremećaji očituju se pojavom depresivnih epizoda koje karakteriziraju različite kombinacije različitog broja i vrste slijedećih simptoma: 1. depresivno raspoloženje, 2. gubitak interesa i užitka, 3. smanjenje energije ili povišena zamorljivost, 4. gubitak pouzdanja ili samopoštovanja, 5. neprimjereno samooptuživanje ili osjećaj krivnje, 6. ponavljajuće misli o smrti ili samoubojstvu, 7. otežano mišljenje ili koncentracija, neodlučnost, 8. agitacija ili retardacija, 9. poremećaj spavanja, 10. poremećaj apetita i promjena tjelesne težine. Da bi se postavila dijagnoza depresivne epizode, navedeni simptomi moraju trajati najmanje dva tjedna, osim u slučajevima kad su simptomi posebni teški i vrlo brzog nastanka kada to vrijeme može biti i kraće od dva tjedna.
Depresivne epizode mogu se očitovati na vrlo raznovrsne načine što se odnosi na različit broj, izraženost i kombinacije depresivnih simptoma i težinu kliničke slike kao i vrijeme javljanja i trajanja ovih epizoda te njihovu povezanost s drugim poremećajima. Ovisno o tijeku bolesti i specifičnostima u kliničkoj slici te trajanju depresivnih epizoda na temelju također dogovorenih kriterija postavlja se dijagnoza tipa depresivne bolesti ili vrste depresivnog poremećaja.
Sve depresivne poremećaje možemo podijeliti na primarne (endogene), psihoreaktivne (psihogene) i organske (somatogene) depresije.

Liječenje depresivnog poremećaja

Liječenje, ovisno o težini kliničke slike i suicidalnom riziku, može biti ambulantno ili hospitalno. Kako je depresivni poremećaj u svojoj etipatogenezi biopsihosocijalni fenomen, tako su i modaliteti liječenja biopsihosocijalni. Grubo ih možemo podijeliti na farmakološke i nefarmakološke.
Od nefarmakoloških metoda liječenja koriste se različite psihoterapijske tehnike kao i brojni ostali oblici i metode liječenja (ECT, TMS, VNS, fototerapija, kronoterapija...).
Farmakološke metode liječenja obuhvaćaju psihofarmake i to u prvom redu antidepresive (SSRI, NRI, SNRI, NDRI, NaSSA, SARI, MAO, IMAO i drugi).

Je li depresija bolest modernog doba ili ne? Bitno je da je u ''moderno doba'' sve više ljudi senzibilizirano da postoji taj poremećaj, bolest ili epizoda. Bitno je da depresiju ne doživljavamo kao tabu temu, nešto za što smo sami odgovorni. Depresiju i njene simptome stoga moramo dobro upoznati da bismo se lakše mogli boriti protiv nje. Depresivni simptomi su izlječivi i što bolesnik više zna, više sudjeluje u svom liječenju i lakše će ih se osloboditi.

Depresija - bolest modernog doba, dr.sc.Sandra Vuk Pisk, PB Sv. Ivan

Depresivni poremećaj kod adolescenata, doc.dr.sc. Mirjana Graovac, KBC Rijeka

Depresija i ovisnost, dr.med. Slaven Zudenigo, PB Rab

Farmakološko liječenje depresivnog poremećaja, doc.dr.sc. Marina Šagud, KBC Zagreb

Koliko su antidepresivi učinkoviti u liječenju depresivnog poremećaja?, doc.dr.sc. Ante Silić, Klinika za psihijatriju Vrapče

Depresija – što kada konvencionalno liječenje nije uspješno?, mr.sc.Maja Vilibić, Klinika za psihijatriju Vrapče

Utjecaj depresivnih simptoma na bolesnika i njegovu obitelj, dr.med. Ivan Ćelić, Klinika za psihijatriju Vrapče

BIPOLARNI AFEKTIVNI POREMEĆAJ

Definicija

Jedan od najtežih oblika poremećaja raspoloženja je bipolarni afektivni poremećaj. Bipolarni afektivni poremećaj je kronična bolest u kojoj se izmjenjuju faze povišenog raspoloženja (manične epizode), uz povišenu energiju i aktivnost, s fazama sniženog raspoloženja i pada energetskog potencijala (depresivne epizode). Između tih faza nastupa faza eutimije odnosno faza normalnog raspoloženja.
Poremećaj karakteriziraju kronični recidivirajući tijek bolesti, obilježen nepravilnim tijekom akutnih epizoda, određeni interepizodni simptomi te djelomično funkcionalno oštećenje, odnosno prateća komorbidna stanja. Teško se dijagnosticira, a greške u dijagnozi vode ka neadekvatnom liječenju, stigmi, pogoršanju bolesti, mortalitetu i refrakternosti na terapiju. Važno je istaknuti da približno 10-25% ovih bolesnika izvrši suicid. Na liječenje ovog poremećaja najznačajnije utječu rana dijagnostika te kvalitetno farmakološko i psihoterapijsko liječenje.
Etiologija bipolarnog afektivnog poremećaja je rezultat složenog međudjelovanja brojnih bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika. Smatra se da u patogenezi značajnu ulogu imaju abnormalnosti neurotransmiterskih i neuroendokrinih funkcija s vrlo izraženom genetskom komponentom. Značajna je i deprivacija spavanja, biološkog ritma, kao i mitohondrijska disfunkcija. Aktualna hipoteza pretpostavlja da disfunkcija određenih regija u mozgu (prefrontalni korteks, hipokampus, amigdala) uzrokuje gubitak živčanog tkiva i smanjenje neuroprotektivnih čimbenika.

Klinička slika

Bipolarni poremećaj najčešće počinje depresijom, kod 75% žena i 67% muškaraca. Većina pacijenata doživljava i depresivne i manične epizode. Oko 10-20% oboljelih ima isključivo manične epizode koje obično imaju vrlo brzi nastup. Općenito, depresivne epizode učestalije recidiviraju i dulje traju, a oporavak će ovisiti o intenzitetu afektivnog oštećenja. Manične epizode se rjeđe javljaju, češći su razlog hospitalizacije i kraće traju. U prvim godinama liječenja remisije su obično kvalitetnije i dugotrajnije.
Osim promjene u raspoloženju, ovaj poremećaj dovodi do oštećenja i u ostalim psihičkim funkcijama, uključujući pažnju, mišljenje, nagon i volju. Faze povišenog raspoloženja karakterizirane su hiperaktivnošću, osjećajem viška energije i samopouzdanja, pretjeranog optimizma, smanjenom potrebom za snom. Takvo povišeno raspoloženje može varirati od bezbrižne veselosti do nekontroliranog uzbuđenja.
Depresija je, ipak, dominantni simptom bipolarnog afektivnog poremećaja, a izražava se mnogobrojnim simptomima, njihovim kombiniranjem i različitim intenzitetom, od blage (rijetko) do pa sve do psihotične depresije, što u konačnici rezultira heterogenošću kliničke slike. U bolesnika sa sniženim/depresivnim raspoloženjem javlja se gubitak energije, zanimanja i uživanja, osjećaj krivnje i bezvrijednosti, teškoće u donošenju odluka, promjene apetita i tjelesne težine, problematične koncentracije, smetnje spavanja, bezvoljnost i osjećaj usporenosti.

Dijagnosticiranje bipolarnog afektivnog poremećaja

Dijagnosticiranje i liječenje (hipo)manične faze može predstavljati problem jer se oboljela osoba osjeća punom energije i ideja pa često nije sklona dolasku liječniku i uključivanju u tretman. Bolesnici su u hipomaničnoj/maničnoj fazi skloniji različitim nepromišljenim postupcima (zaokupljeni su velikim planovima u kojima sebi pripisuju značajnu ulogu, uključuju se u nove pothvate i aktivnosti) koji mogu dovesti do pretjeranog trošenja novca i financijskih gubitaka, ugrožavanja poslovnih, obiteljskih i socijalnih odnosa, zaljubljivi su, uz izražen povećan seksualni interes.

Liječenje bipolarnog afektivnog poremećaja

Liječenje bipolarnog afektivnog poremećaja danas se bazira na kombiniranom pristupu koji obuhvaća brojne biološke, psihoterapijske i socioterapijske metode s naglaskom na psihofarmakoterapiji. Nadalje, razlikujemo liječenje bolesti u akutnoj fazi, zatim u fazi stabilizacije te liječenje s ciljem prevencije nove epizode bolesti. U izboru učinkovite psihijatrijske terapije kliničari danas imaju dostupne brojne izvore informacija, a to su, prije svega, algoritmi vodećih svjetskih psihijatrijskih udruženja. Svaki algoritam prikazuje smjernice u liječenju manične (i miješane) faze, depresivne faze te terapiju održavanja. U posljednjih pedesetak godina pojavio se niz lijekova koji se primjenjuju u bipolarnom afektivnom poremećaju. Među njima, stabilizatori raspoloženja predstavljaju temeljnu terapiju u liječenju bipolarnog afektivnog poremećaja.

Indeks polarnosti psihofarmaka koji se koriste u terapiji održavanja kod bipolarnog afektivnog poremećaja, dr.sc. Rajna Knez, KBC Rijeka

SHIZOFRENIJA

Definicija

Shizofrenija je kronična mentalna bolest koja ima dubok utjecaj na živote oboljelih kao i na živote njihovih bližnjih. Simptomi, manifestacije i tijek bolesti variraju od osobe do osobe. Shizofrenija je skup mentalnih i ponašajnih fenomena i kao takva predstavlja klinički sindrom, dakle nije jednoznačna, nego se sastoji od više simptoma.
Karakteristike shizofrene bolesti mogu biti: abnormalna percepcija u obliku halucinatornih doživljavanja, iskrivljene prosudbe koje mogu rezultirati takvim vjerovanjima ili promjenama ponašanja, poremećen sadržaj misli, ponašanja ili govora, poremećeno raspoloženje, volja ili energija, teškoće u koncentraciji, pamćenju, naizgled neobično ponašanje kao i brojni drugi razvojni ili čak motorički poremećaji. Svaka osoba oboljela od shizofrenije ima drugačiju kliničku sliku.

Epidemiologija

Učestalost u općoj populaciji je nešto ispod 1%, tj. nekoliko desetaka osoba na 100 000 doživi početak bolesti u jednoj godini. Shizofrenija se rijetko javlja prije puberteta a najčešće počinje u prvoj polovici odraslog života.

Klinička slika

Shizofrenija je bolest koja sadrži pet skupina simptoma a to su: pozitivni, negativni, agresivni, kognitivni i afektivni simptomi. Pozitivnim simptomima nazivamo sumanutosti, halucinacije, iskrivljenja ili pretjerivanja u govoru i komunikaciji, dezorganiziran govor ili ponašanje, katatono ponašanje te agitaciju.
Negativni simptomi su: zaravnjen (zatupljen afekt), emocionalno povlačenje, pasivnost, apatija, socijalno povlačenje, poteškoće u apstraktnom razmišljanju, nedostatak spontanosti, stereotipno razmišljanje, ograničenost u tijeku mišljenja i govora (alogija), nemogućnost započinjanja usmjerenog ponašanja (avolicija), nemogućnost uživanja u stvarima i aktivnostima koje su ranije bile povezane s uživanjem (anhedonija) i oštećenja pozornosti. Agresivni simptomi mogu se pojaviti u shizofreniji kao i brojnim drugim psihičkim bolestima, posebno onima koje oštećuju kontrolu impulsa. Simptomi se manifestiraju kao neprijateljstvo (hostilnost) na verbalnoj ili fizičkoj razini, koja može rezultirati ozljedama samog oboljelog ili nekoga iz njegove okoline, kao i oštećenjem imovine.
Kognitivni simptomi uključuju probleme u definiranju i održavanju određenog cilja, probleme u mobiliziranju pozornosti koja bi trebala biti usmjerena prema određenom specifičnom cilju, probleme s usmjeravanjem i održavanjem pozornosti na određenoj radnji ili misli. Isto tako, mogući su problemi u postavljanju prioriteta, moduliranju ponašanja sukladno socijalnom okruženju i zahtjevima, rješavanje problema, tijeka govora i sl. Depresivni (afektivni) simptomi imaju učestalu i složenu povezanost sa shizofrenijom. To znači da u shizofreniji često postoje simptomi kao što su depresivno raspoloženje, tjeskoba, osjećaj krivnje, napetosti, iritabilnosti ili zabrinutosti bez postojanja kriterija za postavljanje dijagnoze poremećaja raspoloženja, u smislu depresivnog ili bipolarnog poremećaja raspoloženja kao zasebnih dijagnoza. Depresija ili depresivni simptomi su česti ne samo u već razvijenoj shizofreniji, nego su naglašeni upravo u samim počecima (tzv. prodromalnoj fazi) shizofrene bolesti. Treba naglasiti da su depresivni simptomi sami po sebi najčešći psihijatrijski simptomi u općoj populaciji, te da njihovo postojanje ne znači i da će doći do razvoja shizofrenije, ali s druge strane, shizofrenija se rijetko razvije bez depresivnih simptoma u početku bolesti.
Iako se pozitivni simptomi češće smatraju tipičnima za shizofrenu bolest, dugoročna ispitivanja navode da su pozitivni simptomi, npr. halucinacije, prethodnica shizofrene bolesti kratkotrajniji i prolazniji od afektivnih, najčešće depresivnih, simptoma.

Liječenje

Ključna i neizostavna terapijska intervencija u liječenju shizofrenije je svakako primjena psihofarmaka. Na prvom mjestu su antipsihotici, ali svakako često su zastupljeni i anksiolitici, stabilizatori raspoloženja i antidepresivi. Ne može se dovoljno naglasiti važnost što boljeg pridržavanja dobivenih uputa vezano za uzimanje psihofarmaka, da bi se što je moguće ranije postigao željeni učinak, izbjegle i pravovremeno liječile eventualne nuspojave i na taj način postigla najbolja moguća kontrola bolesti.

„Doktore, bolje mi je! Hoćete li mi smanjiti dozu?", dr.med. Ivana Bakija, PB Sv. Ivan

Psihotični poremećaji kod adolescenata, dr.sc. Daniela Petrić, KBC Rijeka

PAST0035HR072012 | Datum kreiranja: 16.07.2012 | Datum zadnje izmjene: 15.03.2017.
Internet stranica namijenjena je zdravstvenim djelatnicima i pacijentima. Sve informacije dostupne na stranici isključivo su edukativnog i informativnog karaktera.