Rak prostate

Prostata je žlijezda smještena ispod mokraćnog mjehura obavijajući svojim režnjevima mokraćnu cijev (uretru) koja odvodi mokraću iz mokraćnog mjehura na završni dio cijevi smješten na vršku penisa. Nalikuje kestenu i stoga ima u narodu i naziv kestenjača ili predstojnica. Također se nalazi ispred završnog dijela debelog crijeva (rektuma), tako da je digitorektalnim pregledom preko završnog crijeva moguće ispalpirati (napipati) stražnju površinu prostate.

Prostata se sastoji od 30% mišićnog tkiva (glatka muskulatura) i 70% žljezdanog tkiva. U žljezdanom tkivu stvara se mliječna tekućina (spermalna plazma) koja se prilikom ejakulacije miješa s tekućinom iz sjemenih mjehurića smještenih uz prostatu i zajedno sa spermijima iz testisa čini sjemenu tekućinu (ejakulat). U ejakulatu se, dakle, nalaze spermiji koji mogu oploditi jajnu stanicu žene, a u tekućini koju stvaraju prostata i sjemeni mjehurići biokemijske tvari koje omogućuju čuvanje, prehranu i život spermija u rodnici i do 72 sata nakon ejakulacije. Na taj način je omogućeno spermijima da budu što sposobniji za oplodnju jajne stanice. Glatki mišići u prostati omogućuju prilikom ejakulacije (istiskivanja spermija iz testisa) i istiskivanje tekućine iz prostate. Karcinom prostate nastaje u žljezdanom tkivu prostate i sporo raste tako da gotovo 90% svih karcinoma prostate ostaje desetljećima klinički neprimjetno tj. bez simptoma bolesti.

Epidemiologija

Rak prostate je po učestalosti 2. najčešći zloćudni tumor u Hrvatskoj (dijeli 2. mjesto s rakom debelog crijeva). U 2010. g. od raka prostate u Hrvatskoj je oboljelo 1786 muškarca što čini 16 % ukupnog broja muškaraca oboljelih od raka. U istoj godini od raka prostate umrla su 723 muškaraca, što čini 2,82% svih uzroka smrtnosti muškaraca u toj godini. Navedeno drži rak prostate na visokom 7. mjestu svih uzroka smrtnosti. Nije zabilježenena pojava raka prostate prije 40. godine života. Nakon 50.g. života incidencija naglo raste, a pik pojavnosti je u dobi od 70. do 74. godine kad se bilježi preko 400 novodijagnosticiranih slučajeva raka prostate godišnje na 100.000 muškaraca. Prema zadnjim procjenama u Hrvatskoj je nakon određenog razdoblja pada, smrtnost od raka prostate u ponovnom porastu. Epidemiološka istraživanja pojavnosti raka prostate pokazuju najveću učestalost pojave bolesti u crnaca a najmanju u pripadnika žute rase. U Europi i Americi pripadnici bijele rase imaju srednji rizik za razvoj bolesti izuzev Skandinavaca među kojima je učestalost ove bolesti najzastupljenija u Europi. Iako se oko ranog otkrivanja raka prostate u svijetu još uvijek vode brojne polemike, mnogi stručnjaci u ovom području preporučuju uvođenje i kontinuirano provođenje probirnog programa za rak prostate (screening) kod svih muškaraca starijih od 50 godina.

Rizični čimbenici

Točan uzrok raka prostate nije poznat. Smatra se da nije povezan s benignom hiperplazijom prostate (BHP). Rizični čimbenici za karcinom prostate su poodmakla dob, genetika (nasljedna sklonost), utjecaji hormona, te čimbenici iz okoliša kao što su toksini, kemikalije i industrijski proizvodi. Nedvojbeno je da se rizik za razvoj raka prostate povećava s dobi. Genetska predispozicija, kao što je spomenuto, igra važnu ulogu u riziku razvoja raka prostate. Rak prostate u više članova obitelji može povećati rizik. Taj rizik je i dva do tri puta veći od rizika za ljude bez raka prostate u obitelji . Testosteron, muški spolni hormon koji stvaraju testisi, izravno potiče rast i normalnih stanica tkiva prostate i stanica raka prostate. Važna implikacija te činjenice jest da medicinski postupci za smanjenje razine testosterona mogu biti, i najčešće jesu, učinkoviti u sprečavanju rasta raka prostate. Ima dokaza i da spolno prenosive infekcije predstavljaju čimbenik rizika za razvoj raka prostate. Muškarci s poviješću spolno prenosivih bolesti imaju 1,4 puta veću vjerojatnost za razvoj raka prostate u usporedbi s muškarcima bez ove povijesti. Iako su još uvijek nedovoljno dokazani, čini se da ekološki čimbenici, kao što su pušenje i prehrana bogata zasićenim mastima povećavaju rizik od raka prostate. Također, prema nekim procjenama, debljina dovodi do povećanog rizika za nastanak većih i agresivnih tipova raka prostate što rezultira lošijim ishodom liječenja. Razne štetne tvari i toksini iz okoliša ili industrijskih izvora također mogu potaknuti razvoj raka prostate, ali ovaj rizični čimbenik još nije jasno definiran.
Zemljopisni položaj, čini se, također igra ulogu u razvoju raka prostate. Kod muškaraca koji žive u skandinavskim i sjevernoameričkim zemljama rizik od raka prostate je veći u usporedbi s onima koji žive u azijskim zemljama. Vjerojatni razlog za to je u različitim životnim stilovima, posebice tipovima prehrane. Ne postoji dokazana povezanost između učestalosti seksualnih odnosa i rizika za razvoj raka prostate.

Simptomi bolesti

Simptomi bolesti javljaju se kasno, znatno kasnije nego simptomi dobroćudnog povećanja prostate (BHD ili benigna hiperplazija prostate). Najčešći simptomi koji dovode pacijenta liječniku su: učestalo mokrenje, otežano mokrenje, isprekidano mokrenje (stane pa krene), često mokrenje (osobito noću), slabiji ili slab mlaz mokrenja, stalni osjećaj nedovoljno ispražnjenog mjehura, krv u mokraći i spermi, bol i pečenje pri mokrenju, problemi s erekcijom, bolna ejakulacija, česta bol i ukočenost u donjem dijelu leđa,a u kasnijoj fazi bolesti mršavljenje, gubitak teka i slabost.

Dijagnoza

Ukoliko se javite zbog jednog od prethodno navedenih razloga liječniku, bit ćete podvrgnuti pregledima prostate. Oni uključuju digitorektalni pregled prostate, ultrazvuk prostate s kolor doplerom kao i određivanje razine PSA (prostata specifičnog antigena) iz krvi.

Ultrazvučnim pregledom dobiva se slika prostate kojom se jasno uočava veličina, struktura (homogenost, ujednačenost ili nehomogenost odnosno neujednačenost) građe prostate, zatim postojanje čvora ili ciste u prostati, postojanje kalcifikata u prostati ili nekih drugih abnormalnosti strukture i građe prostate. Osim izgleda, strukture i veličine prostate, gledaju se i mokraćni mjehur i bubrezi. Naime kod raka prostate osim prisutnog tumora, prostata može biti i uvećana i stoga dovodi do ometanja mokrenja te zatim stvaranja “ostatnog urina”, (nepotpunog pražnjenja mokraćnog mjehura).

Ukoliko se prethodnim pregledima utvrdi bilo kakva abnormalnost u nalazu, pacijenta se upućuje na daljnje pretrage. Ukoliko se utvrdi povišena vrijednost PSA u krvi (iznad 4 ng/L), pacijentu se određuje omjer slobodnog i ukupnog PSA (fPSA/tPSA ) iz krvi kojim će se lakše razlikovati razlog povećanja ukupnog PSA (dobroćudni tumor, zloćudni tumor (rak) prostate ili upalne bolesti prostate). Ukoliko odnos fPSA/tPSA govori u prilog raka prostate ili ukoliko su vrijednosti PSA iznad 4 ug/L (barem u 2 navrata), pacijenta se upućuje na biopsiju prostate. Indikacija za biopsiju prostate, također, je i sumnjiv nalaz pri digitorektalnom pregledu prostate.

Biopsija prostate je uzimanje uzoraka (8-12 uzoraka) iz tkiva prostate debljom iglom. Zahvat rade urolozi iglom za biopsiju (ona ima veći promjer od obične igle) kako bi se njome uzeli uzorci tkiva prostate iz različitih mjesta u prostati. Zahvat se radi preko sluznice završnog crijeva (rektuma), a rjeđe preko trbušne šupljine. Uzorci dobiveni biopsijom šalju se patolozima koji će iz dobivenih uzoraka napraviti mikroskopske preparate. Dobivena patohistološka dijagnoza (PHD) bolesti je relevantna metoda (ona na koju se oslanjaju liječnici) u daljnjem postupku liječenja bolesnika. Ukoliko patohistološki nalaz upućuje na zloćudnu bolest (rak) prostate patolog će također u nalazu napisati o kojem se stupnju zloćudnosti raka prostate radi s obzirom na diferenciranost zloćudnih stanica raka prostate. Stupanj zloćudnosti raka prostate određuje se Gleasonovim stupnjem od 1-5. Gleasonov stupanj imenuje stupanj mikroskopski promijenjenih stanica raka prostate u odnosu na normalno tkivo prostate. Gleasonov stupanj 1 znači da stanice raka prostate nalikuju normalnom tkivu prostate, dok Gleasonov stupanj 5 znači da su stanice raka prostate izrazito promijenjene i uopće ne nalikuju normalnim stanicama prostate. S obzirom da tkivo raka prostate nema jednoliko promijenjene stanice raka u svim dijelovima karcinoma prostate, liječnici uvijek uzimaju i pregledavaju uzorke iz dva područja, koja su najzahvaćenija rakom prostate. Ova dva stupnjevanja raka prostate iz dva odvojena područja prostate zahvaćene rakom, se spajaju u donošenju konačne odluke o stupnju prema Gleasonovom zbroju (Gleason score) od 2-10. Nizak Gleason score znači spori rast karcinoma, dok naprotiv visoki Gleasonov zbroj znači da stanice imaju tendenciju agresivnog rasta. Sporo rastući karcinom prostate sporije i metastazira, dok brzo rastući karcinom Gleasonovog zbroja 8-10 ima tendenciju brzog rasta i brzog metastaziranja a time i lošiju prognozu bolesti. Osim određivanja stupnja raka prostate određuje se i stadij raka prostate. Određivanja stadija raka prostate obuhvaća određivanje veličine zloćudnog tumora u prostati te proširenosti bolesti tj. zahvaćanja okolnih struktura ili udaljenih organa. Određivanje stadija bolesti prostate je neophodno zbog određivanja daljnjeg načina liječenja.

Liječenje raka prostate

Za pravilan odabir načina liječenja raka prostate potrebno je razmotriti nekoliko faktora. Stupanj diferenciranosti raka (stupanj promijenjenosti zloćudnih stanica prostate- Gleasonov zbroj), zatim stadij bolesti tj. proširenost bolesti (da li je bolest lokalizirana ili ima regionalne ili udaljene metastaze), zatim dob bolesnika i tegobe koje ima kao posljedicu bolesti. Nakon pregleda svih navedenih činjenica liječnici urolozi u konzultaciji s onkolozima, započet će liječenje, ukoliko je isto potrebno, primjenom različitih metoda. Terapija može biti kirurška, terapija zračenjem (radioterapija), hormonska terapija, ili kemoterapija. Svi navedeni postupci liječenja raka prostate mogu se primjenjivati samostalno ili u kombinaciji.

Operacija prostate (kiruški način liječenja)

Operacija prostate se primijenjuje kod ranijih stadija raka prostate. Danas postoji nekoliko vrsta operativnih zahvata:

Radikalna perinealna prostatektomija - ovaj zahvat je minimalno invazivan, a posebno se primjenjuje kod adipoznijih (debljih) osoba. Međutim, ovim zahvatom ne mogu se odstraniti regionalni (okolni) limfni čvorovi.

Radikalna retropubična prostatektomija – primijenjuje se iz dva razloga: kada se želi odstraniti cijela prostata a potrebno je odstraniti i regionalne (okolne) limfne čvorove te sjemene mjehuriće smještene oko prostate te zato što je ovim zahvatom najlakše sačuvati okolne periferne živce koji kontroliraju mokrenje i erekciju. U Republici Hrvatskoj to je standardni kirurški zahvat u radikalnom liječenju bolesnika s rakom prostate.

Laparoskopska prostatektomija i Robot - assisted laparoscopic radical prostatectomy (RALRP) - kod robotske laparoskopije operativni zahvat izvodi uređaj spojen s laparoskopom kojim upravlja urolog s jedne konzole. Studije su pokazale da u konačnici klasična retropubična prostatektomija i laparoskopska (kirurška ili robotska) imaju slične rezultate izlječenja i postoperativne komplikacije (urinarna inkontinencija i seksualna disfunkcija).

Transuretralna resekcija prostate (TURP) - ovom palijativnom kirurškom metodom odstranjuje se samo uzrok otežanog mokrenja što je ponekad tumor, no češće BHP. Pri tome se najčešće može odstraniti samo dio tumora.

Krioterapijska operacija (operacija zaleđivanjem, Chryosurgery) - ovim zahvatom se odstranjuje rak prostate zaleđivanjem tumorskog tkiva. Međutim ovom metodom najčešće dolazi do oštećenja tkiva oko prostate (mokraćnog mjehura) i oštećenja rektuma (završnog crijeva) kao i mišića koji kontroliraju mokrenje. Smatra se da će se uvođenjem malih sondi i preciznijeg praćenja temperature zaleđivanja u budućnosti smanjiti komplikacije. Za sada se ovo ne smatra standardnim radikalnim postupkom te se primjenjuje samo u onih osoba u kojih nije moguća prostatektomija ili nakon lokalnog obnavljanja bolesti.

Vrijeme oporavka od operativnog zahvata ovisi o metodi kirurškog liječenja, dobi bolesnika, drugim pridruženim bolestima, debljini. Nakon bilo kojeg od navedenih kirurških zahvata pacijentima se stavlja urinarni (mokraćni) kateter, koji oni nose od 3 dana do 3 tjedna.

Komplikacije radikalne operacije prostate:

1) Komplikacije kontrole uriniranja (mokrenja)
2) Erektilna disfunkcija (smanjenje ili gubitak erekcije)
3) “Suha ejakulacija ili orgazam”

Radioterapija (terapija zračenjem)

Radioterapija (zračenje) je primjena zraka visoke energije koje usmjerene na tumorsko tkivo uništavaju zloćudne stanice. U početnim stadijima bolesti radioterapija se može koristiti umjesto kirurškog zahvata. U uznapredovalijim stadijima bolesti (npr. kod zahvaćanja limfnih čvorova tumorom) radioterapija je metoda izbora liječenja raka prostate. U nekim slučajevima se najprije učini operacija a nakon operacije slijedi zračenje. U uznapredovalim stadijima bolesti, kada se bolest proširila izvan zdjelice, (najčešće na kosti), koristi se zračenje kao palijativni zahvat (zahvat koji smanjuje tumorsku masu i ublažava simptome bolesti ali bolest se više ne može izliječiti), Najčešće se primjenjuje za smanjenje bolova.

Liječnici (specijalisti radioterapije i onkologije) koriste dvije metode liječenja radijacijom (zračenjem):

  • Vanjska radioterapija - izvor zračenja je udaljen od bolesnika. Zrači se fotonima porijekla iz linearnog akceleratora. Nuspojave ovog zračenja su crvenilo i upalne promjene na koži, učestalo mokrenje, pečenje kod mokrenja, proljevi.
  • Unutarnja radioterapija (brahiterapija), zračenje kratkog dometa - izvor zračenja je radioaktivni materijal koji se umeće u prostatu. Nuspojave brahiterapije su blaže i rjeđe od nuspojava vanjskog zračenja. Moguće akutne nuspojave brahiterapije obično traju dva do četiri tjedna, a primarno se odnose na učestalost mokrenja, dizurične tegobe i vrlo rijetko na retenciju urina.

Oba načina zračenja (vanjsko i unutarnje) mogu dovesti do impotencije, komplikacija od strane stolice (kronična upala završnog crijeva) te do dugotrajnih smetnji mokrenja (kronična upala mokraćnog mjehura).

Hormonska terapija

Hormonskom terapijom sprečava se daljni rast i razmnožavanje zloćudnih stanica u prostati djelovanjem na stvaranje muškog spolnog hormona testosterona ili blokadom njegova učinka. 80-90 % zloćudnih tumora prostate je hormonski ovisno o testosteronu.

Testosteron se luči u testisima stimulacijom LH (luteinizirajućeg hormona kojeg luči hipofiza (žlijezda smještena na bazi mozga), a zatim se djelovanjem alfa-5-reduktaze (enzima) testosteron pretvara u aktivni oblik- dihidrotestosteron. Dihidrotestosteron može pokrenuti ili podržavati stvaranje zloćudnih stanica u prostati. Stvaranje testosterona može se spriječiti lijekovima ili operativnim odstranjenjem testisa u kojima se testosteron stvara (orhiektomijom). Postoje i lijekovi koji mogu onemogućiti djelovanje dihidrotestosterona u stanicama prostate i tumora.

Hormonska terapija dakle obuhvaća lijekove koji djeluju na stvaranje ili učinak hormona i kirurško odstranjenje testisa (orhiektomiju).

Hormonska terapija:

  • antiandrogeni
  • analozi gonadotropin-otpuštajećeg hotrmona
  • ostali lijekovi
Kirurško smanjenje lučenja testosterona (orhiektomija)

Kemoterapija

Ova metoda liječenja raka prostate dovodi do uništenja zloćudnih stanica. Ovaj način terapije koristi se kada se radi o kastracijski rezistentnom raku prostate. Pod kastracijski rezistentnim rakom prostate podrazumjevamo bolest koja napreduje usprkos kastracijskim vrijednostima testosterona u krvi (nakon obostrane orhiektomije ili u bolesnika koji redovito primaju analoge gonadotropin-otpušajućeg hormona).



Vezani članci:

Radioterapija raka prostate, Dr. Katarina Antunac, spec. radioterapije i onkologije, KBC „Sestre milosrdnice“

PAST0035HR072012 | Datum kreiranja: 16.07.2012 | Datum zadnje izmjene: 09.02.2017.
Internet stranica namijenjena je zdravstvenim djelatnicima i pacijentima. Sve informacije dostupne na stranici isključivo su edukativnog i informativnog karaktera.